Još od prve polovice osamdesetih, ime Gorana Trajkoskog neraskidivo je povezano s gotovo svim najvaznijim bendovima makedonske scene, od utjecajnih Padot na Vizantija preko Mizara i umjetničke skupine Aporea pa sve do Anastasije, grupe koja je dobacila puno dalje od granica bivše nam drzave. Posljednjih desetljeća posvetio se i solo karijeri, kao i pisanju glazbe za kazalište i film, a ponešto od svega toga imat ćemo prilike čuti u utorak, 14. siječnja, kada će u Tvornici kulture odrzati svoj prvi samostalni koncert u našem glavnom gradu.  

  Priblizava se vaš prvi samostalni koncert u Zagrebu, što mozemo očekivati po pitanju set-liste? Hoćete li svirati i neke pjesme vaših bivših bendova?

Svakako. Pored materijala s albuma „Teškiot glas na novite himni“ i soundtracka za film „Mocking Of Christ“ koji nosi ime  „Buffoons Of Absurdistan“ moj set je sastavljen i od pjesama koje sam svirao s bendovima Padot na Vizantija, Mizar i Anastasija. Vazno mi je predstaviti se u nekom kontinuitetu. Kao rock muzičar započeo sam u ranim 1980-im kao član gore navedenih grupa i smatram da mi je danas, kao solo autoru, logično da uvrstim bar jedan dio tih pjesama koje čine i moju privatnu glazbenu povijest.

Prošle godine ste objavili album “Buffoons Of Absurdistan” koji smo na ovom portalu uvrstili među najbolja regionalna izdanja godine. Riječ je o glazbi iz filma “Mocking Of Christ”, kako je došlo do suradnje s redateljem Janijem Bojadzijem?

Jani je redatelj s kojim sam radio i u kazalištu. To je i bio veliki razlog da radim glazbu za film. S njim sam imao slobodu da uradim muziku onakvu kakvu ja hoću, pa čak i da nazovem album drugačijim imenom od onog stereotipnog ‘music from the motion… blabla…’ Nerado radim filmsku glazbu, u zadnje vrijeme samo s redateljima koje lično poznajem.

zivim u zemlji gdje je demokracija političko-diplomatski amputirana od bjelosvjetskih korporativnih monstruma, uz asistenciju lokalnih balkanskih gangstersko-političkih grupacija.

Film su pratile i brojne kontroverze – zabranjen je u Grčkoj, a ako se ne varam, razmatralo se i o zabrani prikazivanja na području Makedonije. Što je toliko uzburkalo duhove?

Klasična zdanovistička priča. Vlasti u Makedoniji su pokušale zabraniti film pa su odjednom posustali… Vjerojatno su im njihovi inostrani tutori savjetovali da to nije ‘europejski’. Onda su postupili više ‘europejski’ i neoficijalno preporučili svim drzavnim bioskopima da odbiju film pod izgovorom da u sljedećih godinu dana nema niti jednog slobodnog termina i ostale ‘dozvoljene’ metode potlačivanja poput neisplate zaostalih dugova filmskog fonda prema filmu i slično. I sve to na osnovu jednog pregleda trailera filma. Pokušali su spriječiti i jedinu festivalsku premijeru, tako što su sudsko ročište, čiju su optuznicu povukli, zakazali na sam dan premijere. Isto tako na sam dan premijere uhitili su oca redatelja navodno za neovlašćenu trgovinu povijesnim artefaktima – naravno i njega su istu večer nakon premijere oslobodili sumnje zbog nedostatka dokaza. Mrsko mi je ovo pričati, ali mislim da je neodgovorno šutjeti. Neću pričati dalje jer bi se ovo pretvorilo u političko utopistički pamflet-intervju, ali ja zivim u zemlji gdje je demokracija političko-diplomatski amputirana od bjelosvjetskih korporativnih monstruma, uz asistenciju lokalnih balkanskih gangstersko-političkih grupacija. Znam da zvuči ‘urotistički’ no moje je da kazem, a na drugima da ne vjeruju u to.

Prije toga, objavili ste kompilaciju glazbe za kazalište, kao i album “Teškiot glas na novite himni”. Ono što mi je interesantno jest činjenica da se na oba izdanja nalazi nekoliko istih pjesama, izvedenih u bitno drugačijim aranzmanima. Zašto ste odlučili snimiti dvije verzije tih pjesama?

Početna ideja mi je bila da istovremeno objavim dva albuma s potpuno istim pjesmama, ali u akustičnim i električnim (gitarskim) aranzmanima. Tako sam i počeo, ali sam kasnije shvatio da je to prevelik produkcijski ‘zalogaj’ za mene i napravio dva zasebna albuma. Jedan sam objavio početkom 2017., a drugi krajem iste godine. Te četiri numere su samo ono što je ostalo od te zamisli.

Preslušavajući “Teškiot glas na novite himni” stekao sam dojam da na neki način predstavlja pomirenje oba dominantna pravca vaše karijere – rokerskijeg iz Mizara i Padot na Vizantija, kao i onoga što ste radili s Anastasijom. Jesam li na pravom tragu?

Dojam vam je točan, napokon sam htio sublimirati moju bendovsku glazbenu povijest i uvrstiti je u svoj aktuelni solo autorski opus, kao estetiku u novim pjesmama i to potvrditi primjerom i uvrštavanjem pjesama koje sam skladao i izvodio s Padot na Vizantija, Mizarom i Anastasijom.

Kad već spominjemo Padot na Vizantija, 2017. ste, više od tri desetljeća nakon raspada, konačno dočekali album, sastavljen od starih demo i koncertnih snimaka. Kako je uopće došlo do tog izdanja i kako vam danas, s tolikim vremenskim odmakom, zvuče te pjesme?

To nije bila moja inicijativa. Vjerojatno je sam ne bih nikad pokrenuo. Glavni ‘krivac’ za to izdanje je najveći arhivar makedonske rock glazbe Tošo Filipovski. On i ljudi oko njega su ponijeli mamutski teret oko tog izdanja i sva zasluga pripada njima. Ja sam samo s vremena na vrijeme pomagao pri pronalazenju kvalitetnijih audio i vizualnih materijala. Pjesme mi zvuče ne baš… kako da se pravilno izrazim – mozda je najbolja riječ nevješto.   

 Osamdesetih je Makedonija imala stvarno jaku glazbenu scenu. Osim bendova, tu su bile i umjetničke skupine Nova makedonska strelba i Aporea čije aktivnosti nisu bile vezane samo uz muziku. O čemu se točno radilo?

Teško je u par riječi objasniti, neki su ljudi već pisali oglede pogotovo kad se radi o Aporei. Talijanska ezoterična izdavačka kuća Annapurna je pre par godina objavila jedino kazetno samoizdanje Aporee na vinilu i CD-u. Sve u svemu prilično se pričalo o toj temi zadnjih godina. Aporea je bila neformalna grupa autora različitih medija, slikarstva, knjizevnosti, glazbe i sl. Ali je početkom 1990-ih neoficijalno prestala da postoji, a jedini produzetak tog modificiranog koncepta je ostao u grupi Anastasia.

S Anastasijom ste napravili i soundtrack za film “Prije kiše” koji se kasnije okitio nominacijom za Oscara. Koliko vam je taj soundtrack otvorio vrata stranog trzišta? Ako se ne varam, potpisali ste i ugovor s Polygramom?

Puno toga se proijmenilo nakon soundtracka za film „Prije kiše“. Imali smo ugovor s major label kompanijom Polygram, svirali koncerte po gotovo svim većim europskim centrima, drugim riječima film nam je dao veoma snazan vjetar u jedra. Odjednom je glazba koja je krajem 1980-ih bila razumljiva i prihvatljiva za samo male ezoterične grupe slušalaca (Anastasia je imala samo jedno izdanje i to na vinilu za dvije male diskografske kuće, Dom-Niš i Poeta Negra-Solun) postala interesantna znatno širem slušalačkom auditorijumu. Mogućnost sviranja i upoznavanja publike drugih i nepoznatih zemalja je bilo dragocjeno i nezaboravno iskustvo. To je ta lijepa strana medalje, no ona druga ruzna strana je bio surovi susret s velikom major label kompanijom koja nam je na brutalan način ‘ispod stola’ saopćila da ako zelimo ‘igrati’ njihovu igru onda moramo postati kao oni. ‘Ljubitelji’ profita, a umjetnici mozemo biti samo privatno, u svojim kućama.

Anastasia je prestala s radom početkom ‘nultih’, koji je bio razlog?

S ove distance smatram da je najveći razlog za nikad objavljeni prestanak rada bio to što smo shvatili da smo se u jednom trenutku ‘probudili’ kao različiti ljudi. Nije više bilo zajedničkih glazbenih interesa, počeli smo voljeti svako svoju vrstu muzike, ideje koje smo individualno donosili nisu bile zanimljive za bend i niko nije mogao da poboljša te ideje na način da i drugim članovima to izgleda prihvatljivo. I tako su godine prolazile, a mi smo jednostavno prekinuli glazbenu komunikaciju i razmjenu ideja. Ja sam počeo s radom na albumu Mizara „Kobna ubavina“, a ostali su isto pošli svojim putem. Kad grupa ne snima albume i ne svira koncerte ta grupa više ne postoji. Tako se i desilo sa Anastasijom.

Zadnjih godina ste član njemačkog benda Deine Lakaien, kako ste se našli u toj priči?

Početkom 2000-ih sam počeo sa Alexandrom Hofmanom Veljanovim (član Deine Lakaiena, op.a.) da dogovaram zajednički rad na njegovom solo albumu koji je 2008. godine objavljen pod imenom „Porta Macedonia“. Uslijedila je mješovita njemačko-europska turneja tijekom 2009. i 2010. godine. U 2014.-oj sam dobio prijedlog da budem član njihovog live banda i do dana današnjeg nastupam na svim njihovim turnejama.   

  Pod pseudonimom Gotra ste se okušali i u elektroničkoj glazbi pa me zanima postoji li nešto što biste istaknuli kao konstantu, nešto što u autorskom smislu povezuje sve vaše projekte? Jedna od poveznica svakako je utjecaj makedonskog etna koji se provlači kroz većinu toga što radite. Kada se rodila ta fascinacija glazbenom tradicijom vaše zemlje i što u njoj pronalazite toliko inspirativno?

Ne zanima me sve što se stavlja pod taj naziv koji ne volim. Zanima me samo mistična strana ili bolje rečeno spiritualna i duboka muzika svih naroda svijeta. Isto tako zanima me povijesna glazba starih kultura onoliko koliko se moze pretpostaviti kako je ona zvučala. Svakako je najviše dokumentacije ostalo od takozvane duhovne, sakralne glazbe i najviše je mogućnosti rekonstruirati tu muziku. No mene ne zanima povijesni i znanstveni pogled na nju nego samo inspirativni, kreativni deo, tj. koliko i kako je moguće tu istu glazbu upotrijebiti kao pokretač za stvaranje nečeg novog i autentičnog.

Za kraj, što mozemo očekivati u skorijoj budućnosti? Čuo sam da radite i na novom studijskom albumu, u kojoj je to fazi?

Imam dva nacrta na radnom stolu. Jedan je u prilično naprednoj fazi, drugi u začetku. Nisam siguran koji će prije stati na ‘produkcijsku vrpcu’